Judin prezir

Autor: Fra Ivan Šarčević

Utorak, 8. lipnja 2010.

U međuljudskim odnosima postoje prekinuti odnosi, postoje nepomirljivi pa i neprijateljski odnosi. Neka smo neprijateljstva skrivili sami, za neke uopće nismo krivi. Postoje neprijateljstva koje smo čak uračunali u svoj život i mirno živimo s njima bez ikakva htijenja i nade da bi se mogli poboljšati. Znamo da imamo ne samo protivnikâ nego i ljudi koji nas mrze, koji se vesele našoj nesreći a možda bi bili zadovoljni da uopće i ne postojimo.

Ali i mi smo često skrivači stvarnih svojih osjećaja prema drugima. Imamo i mi onih ljudi prema kojima smo zluradi, koje ne podnosima, koje mrzimo, kojima želimo sve najgore. Možda to samo uspješno skrivamo i bojimo se svoje zle misli da bismo željeli da tih ljudi uopće i nema. Nekada se takav mrziteljski i neprijateljski stav može proširiti i na više ljudi, recimo, na obitelj iz susjedstva, na neku drugu zajednicu, firmu, ili na drugi narod ili vjeru.

Nije ljudski, a nije ni vjernički živjeti s mržnjom, s neprijateljstvima. Isus je nedvosmisleno zahtjevan u ljubavi i prema neprijateljima. A kršćani, možda nigdje više ne iskrivljuju Isusa kao u tom Isusovom zahtjevu da se ne mrzi i da se ljubi neprijatelja, ne dakle da se obmanjuje i sebe i druge kako se nema neprijateljâ, nego da se neprijatelje ljubi.

Isus je među svojim učenicima imao učenika Judu, onoga koji ga je izdao, prodao. Je li Juda mrzio Isusa? Je li Juda Isusa smatrao svojim protivnikom, neprijateljem? – Teško je reći. Je li Judin poljubac bio poljubac mržnje? – Teško je zaključiti.

U svakom slučaju Judino ponašanje odslikava jedno od najbolnijih ljudskih iskustava. Čovjek se naime može naviknuti na mržnju, može živjeti s neprijateljstvima, ali kako živjeti s izdajama prijatelja? U mržnji i neprijateljstvu ima nešto što neprijateljima može osnaživati karakter. Naime, mrzitelj onomu koga mrzi priznaje neku vrijednost; neprijatelj neprijatelju priznaje određeno dostojanstvo i snagu. Pa je li onda Juda mrzio Isusa, bio njegov neprijatelj?

Izgleda da je ipak posrijedi bilo nešto drugo. Juda nije bio zadovoljan s Isusom, s njegovim postupcima. On je od Isusa očekivao nešto drugo. Izgleda da ga je počeo prezirati, jer nije udovoljavao njegovim očekivanjima. Tražio je drugačiji izlaz iz svega. Juda se uključio ne među Isusove mrzitelje nego preziratelje. Mržnja i prezir su bliski ali nisu isti. Prezir ignorira dostojanstvo, osobnost i snagu drugoga. Prezir u sebi sadrži omalovažavanje drugoga, nijekanje drugoga, ignoriranje drugoga. Doista, među nama ima mnogo više prezira nego mržnje i neprijateljstava: i među prijateljima, u obiteljima, u Crkvi, među članovima istoga naroda. Prezir je ono stanje kada nas drugi uopće ne zanima. Prezir je gori od mržnje jer se u njemu nema što ni ljubiti ni mrziti. Dok se mržnja muči s drugim, prezir je bahatost, umišljena sigurnost da je se posve iznad drugoga.

I među današnjim kršćanima ima prijateljevanja iz prezira, bahatih odnosa s visoka prema drugima, pa i od strane crkvenih službenika i velikodostojnika. Prepuno je prezrivih rukovanja i poljubaca.

Judin prezir u konačnici vodi u samoću, u duhovno i stvarno samouništenje.